No 12

Balkan Tour 2004.

Kao što znate, Meeting of styles je međunarodni festival koji se iz godine u godinu održava u brojnim gradovima širom Europe i nekoliko gradova u Sjedinjenim Američkim Državama. Radi moje prošlogodišnje nezgode ostali smo kratkih rukava što se tiče gostovanja u Nizozemskoj i Švicarskoj. Ove godine iako obaveza ima preko glave odlučili smo se odazvati na poneki od jamova što ga kolege iz drugih gradova priređuju. Nije nam baš stil sjesti na avion i odletjeti direktno na traženu destinaciju, tako da sam sa dobrim prijateljem iz Mostara, našim čestim gostom (i čestim domaćinom u Mostaru i Sarajevu) Rea oneom dogovorio sastanak u Sarajevu. Saint i ja smo, nakon što je otpalo još nekoliko ljudi iz prvobitnog plana krenuli autobusom za Sarajevo u četvrtak navečer i tamo se pojavili u 6 ujutro. Nakon što smo saznali da je karavan koji smo dolje htjeli rentati čovjek slupao večer prije, Rea je dogovorio novu opciju; za povoljnu cijenu dobili smo Hyundai H100 u koji stane 9 ljudi pa nam je bilo još više žao što više ljudi nije išlo s nama. Slušajući iskustva ljudi koji su već putovali tom rutom, odlučili smo se na relaciju Sarajevo-Tuzla-Beograd-Skopje. Iako se čini duži put, veliki njegov postotak je autoput što put čini sigurnijim. U Tuzli smo stali pokupiti fotografije od kolega Aorte i Saleta, usput pojeli ćevape u , maznuli po Tuzlansko pivo pa nastavili put dalje nakon što je Saint poslikao nekoliko graffova i nakon što smo posjetili piratski cd shop. U Skopju smo imali dogovor s kolegom Davorom koji nas je zvao na ručak ali naše kašnjenje (krenuli u 11 umjesto 7 ujutro, stajali u Tuzli sat vremena, naletjeli na rush hour u Beogradu...) je bilo preveliko tako da smo Makedonsku granicu prešli tek iza 11, a u Skopju bili nekoliko minuta iza ponoći. Saint i ja nikad nismo bili u Makedoniji tako da smo odlučili ostaviti trag pa smo do sutradan napravili sva trojica po dva piecea, pa iza podneva krenuli za Grčku. Jam se dolje već bio zahuktao ali nam je Liv rezervirao zid i ostavio dosta boje tako da se nismo brinuli. Krknuli smo poneki sendvič i popili pokoju pivu, nacrtali zid, pa večerali kod Liva nakon što smo se provezli kroz čitav grad od 1,5 milijun stanovnika, a većina ceste je išla uz obalu mora načičkanu s bezbroj birceva i klubova u kojima je sve vrvjelo od mlađe ekipe. Nakon večere je naš dio mlađe ekipe, dakle Rea i Saint, neumorno izmaltretirao umornog domaćina da ih fura van u grad, pa su skupa s Manuelom, glavnim organizatorom iz Njemačke zaružili do solidnih 5 ujutro dok sam se ja zbuksao kod kolege Luea. Ujutro ih to nije spriječilo da se dignu u 8 i da spiče zid na odličnom Solunskom hall of fameu, jednom od nekoliko njih u gradu (i jednom od najstarijih u Grčkoj). Manuel nam se također pridružio, dok je domaćin otišao do svog dućana da Saintu prebaci fotke s digitalke na cd i oslobodi mu mjesta za nove. Iza podneva smo uskočili u svoje teretno vozilo i neumorni Rea je odradio neprekidnih 16 sati vožnje do Sarajeva, no ovaj puta smo se odlučili za naizgled kraći put kroz južnu Srbiju ali ispao je čak i duži i daleko više iscrpljujući od autoputa kojim smo stigli. Putem smo stajali jedino na benzinskim pumpama tankati auto, obnavljati zalihe piva, sokova i hrane, a još smo i skrenuli u Niš pogledati graffove i možemo konstatirati da ima vrlo kvalitetnih stvari. Nakon prelaska granice s Bosnom, doslovce usred šumetine na brdu, u potpunom mraku, vozili smo se još neko vrijeme do Višegrada pa još tamo parkirali da prijeđemo i razgledamo Ćupriju iz Andrićeva romana.. U 5 ujutro smo stigli, u 8 već na nogama i riješili još jedan zid u boji i upoznali mlađu Sarajevsku generaciju crtača, Ornea i Patua..Pa onda još na bus za Zagreb i sve u svemu, 4 dana i jedna noć jahanja, 2500 pređenih kilometara, crtanje, zeka i druženje i nova iskustva..Iskreno jedva čekam slijedeću takvu kombinaciju!